Reagovanje na “dramatično pismo” objavljeno na Defteru hefte – druga strana priče o stanju u najvećoj zdravstvenoj ustanovi sjeveroistočne Bosne

Nakon što je jučer na web portalu Defter hefte objavljeno “dramatično pismo” o stanju na UKC Tuzla, u redakciju LuPortala stiglo je reagovanje — Pismo uposlenika UKC-a Tuzla povodom netačnih navoda.

Polazeći od stava da niko — ni pojedinac ni grupa radnika u bilo kojem javnom preduzeću ili ustanovi, pa tako ni na UKC Tuzla — nema ekskluzivno pravo na mišljenje i sud o stanju i zbivanjima, smatramo da i oni koji se ne slažu s tvrdnjama iz pisma objavljenog na Defteru hefte imaju pravo na svoj glas i na dio medijskog prostora, bez iznošenja stava redakcije.

U nastavku prenosimo sadržaj pisma u originalu, bez izmjena.

“U posljednje dvije godine na UKC Tuzla prošli smo mnogo toga — i teških dana, i preopterećenja, i nerazumijevanja. Ali, uprkos svemu, nemogće je ostati nijem na priče koje prikazuju naš centar samo u crnom.

Jer istina je složenija. Ima problema, da — ali ima i puno toga što je urađeno, što se popravilo, i što daje nadu da idemo naprijed.

Ko god svakodnevno dolazi na posao vidi da se dosta toga promijenilo. Mnogi odjeli su renovirani, prostori su svjetliji, čišći i funkcionalniji.
U zadnje dvije godine nabavljeno je više nove opreme nego u prethodnih deset – od aparata za dijagnostiku i intenzivnu njegu, do modernijih uređaja na onkologiji i radiologiji.

Svježa su sjećanja na vremena kad se moralo improvizovati sa zastarjelom opremom – danas to više nije slučaj: novi CT i linearni akcelerator omogućili su da pacijenti dobiju terapiju na vrijeme i da ne putuju u druge gradove. To je ogroman napredak, ma koliko ga neko pokušavao umanjiti.

Ovdje ne rade roboti, nego ljudi. Kolege, sestre, tehničari i ljekari koji svaki dan rade po 12 sati, često i duže.
Istina, nekad smo umorni i frustrirani, ali nikada nismo izgubili osjećaj za pacijenta.

U zadnje vrijeme sve više se ulaže u edukacije, specijalizacije, seminare. Mladi dolaze, uče od starijih i donose novu energiju.

Mnogi od nas su godinama ostali ovdje – ne zato što nemamo gdje, nego zato što vjerujemo da ovaj centar ima vrijednost i budućnost.

Mnogi se ne sjećaju kako je UKC izgledao prije 10–15 godina. Liste čekanja su bile ogromne, a pacijenti su znali čekati i po pola godine. Danas se to polako mijenja.

Sada je sve više stvari digitalizovano, zakazivanja idu brže, iako još ima prostora za napredak. Pacijenti dobijaju bolje informacije, a osoblje je sve više uključeno u proces odlučivanja i organizacije posla.

Lako je kritikovati odozgo ili sa strane. Ali ono što se vidi iznutra jeste da su napravljeni pomaci – možda ne savršeni, ali stvarni.

Pokrenute su nabavke, obnavlja se infrastruktura, otvaraju se nova radna mjesta.
Možda nemamo sve što bismo željeli, ali više se ne radi po principu “zakrpi i čekaj” – sada se planira i ulaže.
Na kraju, i rukovodstvo su ljudi. Imaju svoje propuste, ali i rezultate koje niko ne može osporiti.

Ono što UKC Tuzla drži na nogama nisu zidovi ni aparati — nego ljudi.
Medicinsko osoblje koje ostaje nakon smjene da završe posao.

Oni koji troše svoje slobodno vrijeme da pomognu pacijentima.
Oni koji se smiju i kad su iscrpljeni, jer znaju da pacijent osjeti energiju.
Mi nismo savršeni, ali radimo srcem.
I zato želim da se čuje i druga strana — da se vidi trud, napor i promjena koja se dešava, tiho, svakog dana.

Ne treba nam ni propaganda ni lažni sjaj – samo istina, ali cijela istina: da UKC Tuzla i dalje živi, diše i napreduje zahvaljujući ljudima koji u njega vjeruju.”