Zaokret u odnosima: od trgovinske saradnje do usklađivanja sa Zapadom
Turska je 1. oktobra predsjedničkim dekretom broj 10438 uvela sankcije Iranu, zamrzavajući imovinu više pojedinaca i kompanija povezanih s nuklearnim programom. Odluku je potpisao predsjednik Recep Tayyip Erdogan, a objavljena je u službenom listu.
Mjere su usmjerene na iransku Organizaciju za atomsku energiju, nekoliko banaka te firme uključene u preradu urana, proizvodnju nuklearnog goriva, brodarstvo i energetiku. Sankcije se podudaraju s potezom Sjedinjenih Američkih Država, koje su istog dana uvele ograničenja za 21 kompaniju i 17 pojedinaca zbog podrške iranskom raketnom programu.
Ovaj potez uklapa se u širu međunarodnu kampanju pritiska na Teheran, nakon što su Ujedinjene nacije aktivirale mehanizam „snapback“ i obnovile ranija ograničenja Iranu zbog kršenja nuklearnog sporazuma iz 2015. godine.
Promjena kursa Ankare
Tokom protekle decenije, Turska je nastojala balansirati – članica NATO-a, ali i trgovinski partner Irana, posebno u energetici. Često je nudila posredničku ulogu i izbjegavala pridruživanje zapadnim sankcijama.
Međutim, nova odluka Erdogana predstavlja zaokret: umjesto neutralnog stava, Ankara se sada otvoreno pridružuje pritisku Zapada. Analitičari smatraju da to odražava i tursku zabrinutost zbog iranskog raketnog programa i rastućeg regionalnog uticaja Teherana.
Reakcija Turske na napad Izraela na Iran
Tokom izraelskog napada na Iran, Turska je pozvala na hitno zaustavljanje eskalacije i očuvanje regionalne stabilnosti. Ministarstvo vanjskih poslova upozorilo je da nasilje prijeti cijelom Bliskom istoku i naglasilo da su dijalog i diplomacija jedini put ka miru.
Zaokret u svjetlu mogućeg novog napada
Turska pozicija u izraelsko-iranskom sukobu naglašava njenu dvostruku ulogu – glasnog zagovornika deeskalacije i istovremeno partnera Zapada. Sve glasnije najave da bi Iran mogao ponovo biti meta, ovaj put uz podršku SAD-a, dodatno komplikuju položaj Ankare.
Balansiranje između NATO saveznika i dobrih odnosa sa susjednim muslimanskim državama čini Tursku ključnim akterom nadolazećih događaja, ali i otvara pitanje koliko će moći ostati neutralna ukoliko sukobi prerastu u širi rat.
